„Ne učimo za školu nego za život“

Lucij Anek Seneka                          

Učenici na početku nove školske godine donose nove, optimistične odluke. „Ove ću godine sve zadaće i seminare raditi na vrijeme“ ili „Od ove godine, počinjem slušati na satu i pisati bilješke“ u početku je iskrena i čvrsta odluka, ali tijekom školske godine nekako „padne u vodu“.  Postavlja se pitanje kako učiti, odnosno, kako ostvariti svoj potencijal.

Priprema za učenje

Kao za bilo koju drugu važnu aktivnost, za učenje je također potrebna priprema. Važno je osigurati vanjske preduvjete, kao što su vrijeme i mjesto rezervirani samo za učenje. Vrijeme za učenje poželjno je unaprijed isplanirati te isključiti računalo i mobitel. Ako učenik nema vlastitu sobu, može naći prostor u kući koji je odvojen od ostatka kuće (zidom, zavjesom, policom) ili koji se najmanje koristi. Prostor bi trebao biti uređen u skladu s njegovom namjenom (staviti sat, kalendar i ploču na koju se mogu pričvrstiti ceduljice s podsjetnikom na važne zadatke). Skidanje ceduljice s ploče po završetku zadatka pružit će osjećaj postignuća i poslužiti kao motivacija za dalje. Prostor je dobro opskrbiti priborom (papiri za skice, olovke, markeri, rječnik stranih riječi i stranog jezika, atlas) kako se učenje ne bi prekidalo zbog traženja pribora.

Unutarnji su preduvjeti učenja usmjeravanje i održavanje pozornosti na materijalu koji treba naučiti. Najprije je potrebno odstraniti distraktore (ono što bi moglo privući pozornost) poput glazbe, uključenog Facebook profila i slično. Nakon toga treba napraviti plan učenja – krenuti s manjim dijelom gradiva pa ga postupno povećavati, udubljujući se pritom u materijal.

Ako misli lutaju, treba se iznova vraćati na ono što se čita i nastojati razumjeti tekst. Nakon naučenog odlomka ili cjeline, učenik se može nagraditi telefonskim razgovorom, ustajanjem od stola, odlaskom u šetnju/na kavu ili sličnom aktivnošću. Nakon nagrade, treba početi s učenjem novog odlomka. Vježbom bi pozornost trebala jačati, a učenik bi trebao postati sposoban udubiti se u gradivo čim počne čitati i ostati koncentriran sve duže i duže.

Kako učiti?

Učenje je usvajanje novih informacija, novog znanja. Mnogi misle da učiti znači pamtiti. Većinu stvari nije dobro učiti na taj način. Većina se stvari može i treba naučiti s razumijevanjem i povezujući s postojećim znanjem. Takvo se znanje teže zaboravlja. To znači da, što više znanja osoba ima, to lakše ona stječe i zadržava novo znanje. Učenje s razumijevanjem pojam je o kojemu učenici često slušaju, a rijetko im se kada pokaže način na koji se „uči s razumijevanjem“. Učenje s razumijevanjem sastoji se od dvije faze – pronalaženja bitnih činjenica i njihovog povezivanja s postojećim znanjem.

Svaki tekst ima osnovnu misao, ono što je bitno, kao i dio teksta koji objašnjava osnovnu misao i bez kojeg se može. Razumijevanje prilikom učenja odnosi se upravo na odvajanje važnog od nevažnog. Ono što je važno odgovara na pitanje „O čemu se radi u ovom odlomku?“, pri čemu je dobro pronaći rečenicu koja daje odgovor na to pitanje. Obično su glavne točke teksta vidljive iz naslova i podnaslova u udžbeniku. Kako bi se stvorila slika o onome što treba naučiti, dobro je pregledati čitav materijal odmah na početku (naslov poglavlja, podnaslove, crteže, naslove crteža). U pronalaženju i pamćenju bitnog može pomoći podvlačenje (jedna do dvije rečenice u odlomku i samo bitni dijelovi rečenice; vježbati podvlačenje u svakom tekstu koji se čita), zapisivanje bitnog, stavljanje vlastitog naslova (lako je pronaći što je bitno u tekstu ako mu se pokuša dati naslov) i izrada sažetka od svih bilješki. Teško i nerazumljivo gradivo možemo naučiti sastavljanjem pitanja čije bi odgovore trebali pronaći u tekstu. Na taj način automatski usmjeravamo pažnju na važnije dijelove gradiva dok ga čitamo.

Povezivanje s prijašnjim znanjem postiže se traženjem primjera, povezivanjem s vlastitim iskustvom i prepričavanjem teksta svojim riječima. Tijekom čitanja dobro je pokušati se prisjetiti primjera ili zamišljati, sjetiti se sličnih stvari, prethodnog znanja o onome što se čita.

Na kraju učenja dobro je sažeti pročitano – zatvoriti knjigu i prisjetiti se glavnih misli. Njih je korisno pokušati glasno izreći, ponoviti nekoliko puta i zapisati. Zapišemo li glavne pojmove i pored njih nacrtamo podsjetnike izradit ćemo kognitivnu mapu. Izrada kognitivne mape može poslužiti boljem uočavanju strukture među pojmovima koji su objašnjeni u tekstu. Učenje je završeno kad se bez gledanja u knjigu mogu ponoviti sve glavne misli i sažetci.

…i to je sve?

Kao što se da naslutiti, za dobar školski uspjeh nije dovoljno imati visoke mentalne sposobnosti; „biti pametan“. Potrebno je ulagati napor i razviti neke vještine neophodne za lakše i bolje učenje. Osim vještine učenja potrebne su, primjerice, i vještina čitanja, vještina pisanja, vještina rješavanja testa te dobar pristup učenju matematike.

Samostalno učenje i praćenje nastave s razumijevanjem (svrhovito slušanje, pravljenje bilježaka, povezivanje i usporedba s postojećim znanjem) trebalo bi polučiti željeni uspjeh. Pritom valja imati na umu da se „odlikašem“ ne postaje preko noći, već dugotrajnim trudom, razvojem pozitivnih očekivanja i vjerom u sebe.

Psihologinja:  Stefanie Đuraković, mag.psych.

„Ne učimo za školu nego za život“

Lucij Anek Seneka                          

Učenici na početku nove školske godine donose nove, optimistične odluke. „Ove ću godine sve zadaće i seminare raditi na vrijeme“ ili „Od ove godine, počinjem slušati na satu i pisati bilješke“ u početku je iskrena i čvrsta odluka, ali tijekom školske godine nekako „padne u vodu“.  Postavlja se pitanje kako učiti, odnosno, kako ostvariti svoj potencijal.

Priprema za učenje

Kao za bilo koju drugu važnu aktivnost, za učenje je također potrebna priprema. Važno je osigurati vanjske preduvjete, kao što su vrijeme i mjesto rezervirani samo za učenje. Vrijeme za učenje poželjno je unaprijed isplanirati te isključiti računalo i mobitel. Ako učenik nema vlastitu sobu, može naći prostor u kući koji je odvojen od ostatka kuće (zidom, zavjesom, policom) ili koji se najmanje koristi. Prostor bi trebao biti uređen u skladu s njegovom namjenom (staviti sat, kalendar i ploču na koju se mogu pričvrstiti ceduljice s podsjetnikom na važne zadatke). Skidanje ceduljice s ploče po završetku zadatka pružit će osjećaj postignuća i poslužiti kao motivacija za dalje. Prostor je dobro opskrbiti priborom (papiri za skice, olovke, markeri, rječnik stranih riječi i stranog jezika, atlas) kako se učenje ne bi prekidalo zbog traženja pribora.

Unutarnji su preduvjeti učenja usmjeravanje i održavanje pozornosti na materijalu koji treba naučiti. Najprije je potrebno odstraniti distraktore (ono što bi moglo privući pozornost) poput glazbe, uključenog Facebook profila i slično. Nakon toga treba napraviti plan učenja – krenuti s manjim dijelom gradiva pa ga postupno povećavati, udubljujući se pritom u materijal.

Ako misli lutaju, treba se iznova vraćati na ono što se čita i nastojati razumjeti tekst. Nakon naučenog odlomka ili cjeline, učenik se može nagraditi telefonskim razgovorom, ustajanjem od stola, odlaskom u šetnju/na kavu ili sličnom aktivnošću. Nakon nagrade, treba početi s učenjem novog odlomka. Vježbom bi pozornost trebala jačati, a učenik bi trebao postati sposoban udubiti se u gradivo čim počne čitati i ostati koncentriran sve duže i duže.

Kako učiti?

Učenje je usvajanje novih informacija, novog znanja. Mnogi misle da učiti znači pamtiti. Većinu stvari nije dobro učiti na taj način. Većina se stvari može i treba naučiti s razumijevanjem i povezujući s postojećim znanjem. Takvo se znanje teže zaboravlja. To znači da, što više znanja osoba ima, to lakše ona stječe i zadržava novo znanje. Učenje s razumijevanjem pojam je o kojemu učenici često slušaju, a rijetko im se kada pokaže način na koji se „uči s razumijevanjem“. Učenje s razumijevanjem sastoji se od dvije faze – pronalaženja bitnih činjenica i njihovog povezivanja s postojećim znanjem.

Svaki tekst ima osnovnu misao, ono što je bitno, kao i dio teksta koji objašnjava osnovnu misao i bez kojeg se može. Razumijevanje prilikom učenja odnosi se upravo na odvajanje važnog od nevažnog. Ono što je važno odgovara na pitanje „O čemu se radi u ovom odlomku?“, pri čemu je dobro pronaći rečenicu koja daje odgovor na to pitanje. Obično su glavne točke teksta vidljive iz naslova i podnaslova u udžbeniku. Kako bi se stvorila slika o onome što treba naučiti, dobro je pregledati čitav materijal odmah na početku (naslov poglavlja, podnaslove, crteže, naslove crteža). U pronalaženju i pamćenju bitnog može pomoći podvlačenje (jedna do dvije rečenice u odlomku i samo bitni dijelovi rečenice; vježbati podvlačenje u svakom tekstu koji se čita), zapisivanje bitnog, stavljanje vlastitog naslova (lako je pronaći što je bitno u tekstu ako mu se pokuša dati naslov) i izrada sažetka od svih bilješki. Teško i nerazumljivo gradivo možemo naučiti sastavljanjem pitanja čije bi odgovore trebali pronaći u tekstu. Na taj način automatski usmjeravamo pažnju na važnije dijelove gradiva dok ga čitamo.

Povezivanje s prijašnjim znanjem postiže se traženjem primjera, povezivanjem s vlastitim iskustvom i prepričavanjem teksta svojim riječima. Tijekom čitanja dobro je pokušati se prisjetiti primjera ili zamišljati, sjetiti se sličnih stvari, prethodnog znanja o onome što se čita.

Na kraju učenja dobro je sažeti pročitano – zatvoriti knjigu i prisjetiti se glavnih misli. Njih je korisno pokušati glasno izreći, ponoviti nekoliko puta i zapisati. Zapišemo li glavne pojmove i pored njih nacrtamo podsjetnike izradit ćemo kognitivnu mapu. Izrada kognitivne mape može poslužiti boljem uočavanju strukture među pojmovima koji su objašnjeni u tekstu. Učenje je završeno kad se bez gledanja u knjigu mogu ponoviti sve glavne misli i sažetci.

…i to je sve?

Kao što se da naslutiti, za dobar školski uspjeh nije dovoljno imati visoke mentalne sposobnosti; „biti pametan“. Potrebno je ulagati napor i razviti neke vještine neophodne za lakše i bolje učenje. Osim vještine učenja potrebne su, primjerice, i vještina čitanja, vještina pisanja, vještina rješavanja testa te dobar pristup učenju matematike.

Samostalno učenje i praćenje nastave s razumijevanjem (svrhovito slušanje, pravljenje bilježaka, povezivanje i usporedba s postojećim znanjem) trebalo bi polučiti željeni uspjeh. Pritom valja imati na umu da se „odlikašem“ ne postaje preko noći, već dugotrajnim trudom, razvojem pozitivnih očekivanja i vjerom u sebe.

Psihologinja:  Stefanie Đuraković, mag.psych.

„Ne učimo za školu nego za život“

Lucij Anek Seneka                          

Učenici na početku nove školske godine donose nove, optimistične odluke. „Ove ću godine sve zadaće i seminare raditi na vrijeme“ ili „Od ove godine, počinjem slušati na satu i pisati bilješke“ u početku je iskrena i čvrsta odluka, ali tijekom školske godine nekako „padne u vodu“.  Postavlja se pitanje kako učiti, odnosno, kako ostvariti svoj potencijal.

Priprema za učenje

Kao za bilo koju drugu važnu aktivnost, za učenje je također potrebna priprema. Važno je osigurati vanjske preduvjete, kao što su vrijeme i mjesto rezervirani samo za učenje. Vrijeme za učenje poželjno je unaprijed isplanirati te isključiti računalo i mobitel. Ako učenik nema vlastitu sobu, može naći prostor u kući koji je odvojen od ostatka kuće (zidom, zavjesom, policom) ili koji se najmanje koristi. Prostor bi trebao biti uređen u skladu s njegovom namjenom (staviti sat, kalendar i ploču na koju se mogu pričvrstiti ceduljice s podsjetnikom na važne zadatke). Skidanje ceduljice s ploče po završetku zadatka pružit će osjećaj postignuća i poslužiti kao motivacija za dalje. Prostor je dobro opskrbiti priborom (papiri za skice, olovke, markeri, rječnik stranih riječi i stranog jezika, atlas) kako se učenje ne bi prekidalo zbog traženja pribora.

Unutarnji su preduvjeti učenja usmjeravanje i održavanje pozornosti na materijalu koji treba naučiti. Najprije je potrebno odstraniti distraktore (ono što bi moglo privući pozornost) poput glazbe, uključenog Facebook profila i slično. Nakon toga treba napraviti plan učenja – krenuti s manjim dijelom gradiva pa ga postupno povećavati, udubljujući se pritom u materijal.

Ako misli lutaju, treba se iznova vraćati na ono što se čita i nastojati razumjeti tekst. Nakon naučenog odlomka ili cjeline, učenik se može nagraditi telefonskim razgovorom, ustajanjem od stola, odlaskom u šetnju/na kavu ili sličnom aktivnošću. Nakon nagrade, treba početi s učenjem novog odlomka. Vježbom bi pozornost trebala jačati, a učenik bi trebao postati sposoban udubiti se u gradivo čim počne čitati i ostati koncentriran sve duže i duže.

Kako učiti?

Učenje je usvajanje novih informacija, novog znanja. Mnogi misle da učiti znači pamtiti. Većinu stvari nije dobro učiti na taj način. Većina se stvari može i treba naučiti s razumijevanjem i povezujući s postojećim znanjem. Takvo se znanje teže zaboravlja. To znači da, što više znanja osoba ima, to lakše ona stječe i zadržava novo znanje. Učenje s razumijevanjem pojam je o kojemu učenici često slušaju, a rijetko im se kada pokaže način na koji se „uči s razumijevanjem“. Učenje s razumijevanjem sastoji se od dvije faze – pronalaženja bitnih činjenica i njihovog povezivanja s postojećim znanjem.

Svaki tekst ima osnovnu misao, ono što je bitno, kao i dio teksta koji objašnjava osnovnu misao i bez kojeg se može. Razumijevanje prilikom učenja odnosi se upravo na odvajanje važnog od nevažnog. Ono što je važno odgovara na pitanje „O čemu se radi u ovom odlomku?“, pri čemu je dobro pronaći rečenicu koja daje odgovor na to pitanje. Obično su glavne točke teksta vidljive iz naslova i podnaslova u udžbeniku. Kako bi se stvorila slika o onome što treba naučiti, dobro je pregledati čitav materijal odmah na početku (naslov poglavlja, podnaslove, crteže, naslove crteža). U pronalaženju i pamćenju bitnog može pomoći podvlačenje (jedna do dvije rečenice u odlomku i samo bitni dijelovi rečenice; vježbati podvlačenje u svakom tekstu koji se čita), zapisivanje bitnog, stavljanje vlastitog naslova (lako je pronaći što je bitno u tekstu ako mu se pokuša dati naslov) i izrada sažetka od svih bilješki. Teško i nerazumljivo gradivo možemo naučiti sastavljanjem pitanja čije bi odgovore trebali pronaći u tekstu. Na taj način automatski usmjeravamo pažnju na važnije dijelove gradiva dok ga čitamo.

Povezivanje s prijašnjim znanjem postiže se traženjem primjera, povezivanjem s vlastitim iskustvom i prepričavanjem teksta svojim riječima. Tijekom čitanja dobro je pokušati se prisjetiti primjera ili zamišljati, sjetiti se sličnih stvari, prethodnog znanja o onome što se čita.

Na kraju učenja dobro je sažeti pročitano – zatvoriti knjigu i prisjetiti se glavnih misli. Njih je korisno pokušati glasno izreći, ponoviti nekoliko puta i zapisati. Zapišemo li glavne pojmove i pored njih nacrtamo podsjetnike izradit ćemo kognitivnu mapu. Izrada kognitivne mape može poslužiti boljem uočavanju strukture među pojmovima koji su objašnjeni u tekstu. Učenje je završeno kad se bez gledanja u knjigu mogu ponoviti sve glavne misli i sažetci.

…i to je sve?

Kao što se da naslutiti, za dobar školski uspjeh nije dovoljno imati visoke mentalne sposobnosti; „biti pametan“. Potrebno je ulagati napor i razviti neke vještine neophodne za lakše i bolje učenje. Osim vještine učenja potrebne su, primjerice, i vještina čitanja, vještina pisanja, vještina rješavanja testa te dobar pristup učenju matematike.

Samostalno učenje i praćenje nastave s razumijevanjem (svrhovito slušanje, pravljenje bilježaka, povezivanje i usporedba s postojećim znanjem) trebalo bi polučiti željeni uspjeh. Pritom valja imati na umu da se „odlikašem“ ne postaje preko noći, već dugotrajnim trudom, razvojem pozitivnih očekivanja i vjerom u sebe.

Psihologinja:  Stefanie Đuraković, mag.psych.